Lijepo si to sročio Sokole, i za većinu stvari si u pravu, no ako banaliziramo da je fotoaparat, bio digitalni ili analogni samo "pisaljka" za pisanje svijetlom, onda je tako svejedno sa čime "pišeš", bitno je da li je pisac dobar!

pa ima i digitalnih leđa

Ja sam analogna generacija ali više volim digitalnu fotografiju iz par razloga: ne košta ništa, zahtjeva manje vremena, imam više slobode i manje sam opterećena pitanjem vrijedi li okinuti ili ne? (sad sam na filmu iz puke nužde - digitalac je u rukama moje kćeri :)

Ali isto tako sasvim razumijem ovo o čemu pričaš i cijenim sve one zaljubljenike u fotografiju koji rade na filmu bilo kojeg formata pa čak i one rijetke koji još snimaju na staklene ploče i sami pripremaju emulzije. Svaka im čast, to je krasno :)

Općenito mi je super kada ljudi uz svakodnevne obaveze uspiju pronaći nešto vremena za neki lijepi i kreativni hobi; fotografija, slikanje, šivanje ... štogod to bilo i na čemu god to radili.

Razvijanje kolor filmova velikog formata zahtijeva samo Jobo Expert bubanj i točnu temperaturu. Ionako se u Jobo procesoru, koji bi valjda garantirao dovoljno kontrolirane uvjete, zbiva samo ovo:

oprostite mi , ali svakodnevno koristeni prosjecni mobiteli takvom progresijom unapredjuju kvalitet zapisa, da ce sasvim vjerojatno kroz desetak godina premasiti rezoluciju sitnozrnatog negativa 4x5

O navedenoj temi raspravljam od 2005. godine, pa ću, kako to obično radim, a i zbog rekonvalescencije gripe, posegnoti za citatima. ispričavam se onima koji su već ovo čitali nekoliko puta... zapravo ne ispričava m se, oni ne moraju čitati ponovno :)

"analogija i društvo":

.....šarajuci po devijantu lako cete naci analgne snapshotove, snapshotove s dušom, obicnih situacija i s po nekoliko desetaka tisuca gledanja. Kontra je mnogobrojniija ergela perfektno uradenih i ulaštenih slika sviju fela kutova i golotinje koje ne predu niti par stotina. Ne znam dali je stvar asocijativna, prakticki u domeni regresije, jer nam je vizualna zabava bila analogna, pa slijedom i engrami sjecanja imaju žive boje, no digitalija nikada nece imati upravo taj subliminalan , gotovo opijajuci utjecaj na ljudski mozak. ( ili barem nece imati dok postoje generacije koje ce te engrame imati u sebi, a te su se generacije radale još poprilicno nakon MTV generacije)

Digitalija je pobijedila u industrijskoj fotografiji- pejzaži, divljina, dokument, moda, ono ostao je jedan tanak zjap fotografije kao arta koji nikada nece moci do kraja prihvatiti digitaliju- a da stvar bude konfuznija, ionako u sadašnjici analogne fotke gledamo digitalno konvertirane. ostaje , kako rece Alter w34a, opcija da je sudar fotona s emulzijom više od obicne kemije. .....

.....isto ce biti i s digitalnom fotografijom jer danas se svatko , doista svatko, osjeca biti pozvanim fotografom i to svoje fotografsko umijece u nezasitnim kolicinama istresati gdje može a može posvuda dok je interneta jer je foto aparat i foto laboratorij postao dostupniji od kile kruha. da se razumijemo, nije problem samo u hipertrofiji smeca vec i u proizvodnji sasvim uspjelih uradaka, no masi je teško pojmiti da ako nas milijun radi uspješne HDR ove, HDR prestaje biti zabavan jer spada u neesencijlne ljudske potrebe, kao što je prošlo vrijeme kada su za Levisice ili hula hopke gace same padale.

Polako ce uginuti taj poriv masa i sadašnje hipertrofirano zanimanje za fotku topiti ce se kao carstvo Maja. analogiji ce vrijednost tada porasti, nece nestati, samo ce izgubiti puno stare slave, prostora i tržišta. .....

"Zašto Berty ne da čovjeku spavat":

.....Analogna fotografija nosi sladostrast kakvu nema digitalija, nekako sretnu zaljubljenost, ispunjena metalnim dodirom i onim škljoc, zviz ljubavnim šaputanjem pri eksponiranju. Ondak pomalo zaboraviš, do razvijanja, što si slikao, i slatko iščekuješ rezultate. Do digitalije nisam imao ni u primisli uhvatiti se nazad foto aparata, al me ponijela ta instant jednostavnost, koja i nema puno loših strana. Radiš doma, s nogama u lavoru.....

Osvrt na članak u Refeotou:

....Osobno najvecu razliku izmedu analogije i digitalije smatram to što ja, kao amater, uglavnom besprijekorno razlikujem analognu fotografiju od digitalne, iako je analogna ovako ili onako u gotovo 100% slucajeva digitalno kovertirana. Tako dolazimo do kategorije teško mjerljivog subjektivnog osjecaja (nešto poput "bokeha"), pa mi se cini da ce jedan od posljednjih udaraca u zakivanju sanduka analogne fotografije doci upravo tada, kada digitalna fotografija uspije sasvim imitirati analognu. Samim naglaskom na subjektivan doživljaj analognog makiva se potreba nadmetanjem rezlucijama i kontrastima. Probitak na subjektivnom polju mobilizira poprilican broj entuzijasta koji ce baš takav, analogni izgled fotografije voljeti i podržavati.

Jedna od mojih teorija je da je analogni "look" ugraden u engrame sjecanja još puno mladima od MTV generacije, pa zapravo ta subliminirana regresija cini analogiju toliko privlacnu (pojedincima).

Nikakav problem ne vidim niti u odumiranju fotografskih laboratorija, najveci je peh poslati film u upravo odumiruci labos ciji je rezlutat film uništen ustajalim kemikalijama. Hrvatska s niti cetiri i pol milijuna stanovnika spala je na par laboratorija, negativi se šalju poštom, nikakvih problema niti inkomodacije nema. Takoder je žilava i amaterska scena samorazvijaca (cak i kolor i dijafilmova!), pa i da propadnu svi labosi pretpostavljam da ekipa ne bi posustala, vec bi se, poštom, prebacila u neki inozemni laboratorij.

Analogno ili digitalno? Najbolje oboje! Ovisno o žanru, žaru i trenutku (te financijama)!.......

@ minimalistz: da je potreban "samo" bubanj i tocna temperatura vjerujem da bi mnogi fotoentuzijasti ili profesionalni fotografi sami razvijali svoje kolor filmove ili dijapozitive koji koriste c-41 ili e-6 proces, i to ne samo za plan filmove nego za leica i li srednji format. ali buduci da u igri nije "samo" odrzavanje temperature (koja usput receno pri odstupanju od samo 1 stupnja pri razvijanju daje potpuno druge rezultate, sto je katastrofa kod dijaca) nego i skladistenje i odlaganje kemikalija koje su vrlo stetne po okolis ali i za covjeka. nazalost, koliko ja znam, situacija je takva da u najblizoj sloveniji razvijanje jednog komada plan filma velicine 4x5 incha kosta 5 eura, a sken jednog istog takvog na drum skeneru koji moze optimalno reproducirati rezoluciju takvog negativa 100 kn. :

Jest. Fotografi i fotografija su usrali Zemlju. Dow chemical, Texaco, Merck i bombe sa osiromašenim uranom nemaju s tim nikakve veze

dobar ti lapsus, antarctica ;)

nije sve u rezoluciji sholky.....

netko sluša ipod a netko ploče

netko crta na tabletu a netko na papiru

netko svira akustičnu a netko električnu gitaru

netko snima digitalno a netko analogno...

gušti su gušti , srećom imamo izbor i svi hepi

narmalo da če na netu pisat da je digitalija bolja...bla,bla....znalci još uvijek film koriste.....a recenzije su i onako izmišljene za univerzalne znalce.....danas svatko ko je bar jednom u životu vidio onu stvar misli da je ginekolog ......

Digitalni i filmski format snimanja nisu međusobno isključivi; naprotiv mnogi fotografi, uključujući i ovu spodobu ih paralelno koriste, ("take the best of both worlds"), ali treba pojasniti nešto drugo: Postoji uvjeravanje, posebno od strane lobija proizvođača elektronskih proizvoda uopće, dakle ne samo pr. fotoaparata da su film i kemija toksični i potencijalno opasni. Jesu. Problem nastaje kada se o toksičnosti dijelova od kojih se sastoji elektronska sprava , dakle i digitalni fotoaparati, šuti ili umanjuje značaj.

Prosječno digitalke traju nekoliko godina; tko će ih "sigurno" razgraditi? Nitko od nas; završavaju na smeću. Suprotno, da se htjelo, foto kemiju je vrlo lako i ne preskupo razgraditi. Dalje, digitalke krasi hiperprodukcija, što na smeću, što u foto-torbama već se broje u stotinama milijuna. Većina Nikona F ili Canona F1 ili whatever, ukoliko nisu fizički uništeni, rade još i danas ili stoje u vitrini; ne uništavaju prirodu. Toliko o ekologiji.

Dalje, proizvođači drže publiku na tihoj vatri i svakih cca 18 do najdulje 36 mjeseci dobijamo "revolucionarni" fotoaparat. Jebu te u zdrav mozak sa funkcijama i mogućnostima, bez videa uskoro nećeš moći kupiti digitalku. Dragi kolege, profesionalci i dragi (stvarno to mislim) fotoamateri, ni jedna digitalka na svijetu ne može dobro prikazati narančasto-zlatne nijanse. A upravo ti tonovi su bitni u mojemu radu (porteti ili moda u kasno popodne, rano jutro ili uz uporabu dosvjetljivača). Zato se kod ovakvih snimanja ubijem od šljake na računalu da to koliko-toliko dovedem u red. Ali koga briga? Važno da imamo milijardu piksela koje malo tko stvarno treba i wi-fi kartice, valjda slijedi facebook link ili kaj? I ta priča o dinamičkom rasponu; HDR ima veliki raspon, jedino kaj većina toga liči na kič. i, Da, he shoots film. WoW!

Stvar je u tome da fotografija srednjeg i/ili velikog formata klasičnim filmom uopće nije jeftina. Pred neko vrijeme sam kontaktirao centralu Linhofa, poslali su mi cjenik i pozvali me na radionice (jednog dana možda i odem, sudeći po programu i opisu radionica izgleda da su vrhunski pripremljene i izvođene), no lova je bila oveća. Dobar start s par objektiva i nešto pribora nije moguć bez 10.000 EUR. Naravno da postoji rabljena oprema ili klonovi koje se može kupiti jeftinije, ali postoji i takva digitalija.

Spektakularna Linhof Technorama 6x17 cm, na primjer, treba posebni filter koji ispravlja vinjetiranje (17 cm široki frame nije lako ujednačeno osvijetliti) a taj filter košta kao solidni prime objektiv u 35mm formatu, bilo filmskom bilo digitalnom. Da ne kažem da takav filter i poždere koju blendicu svjetla.

Ukratko, kakav god profesionalni rezultat fotografijom odlučili postići, filmski ili digitalni, vjerojatno je da se netko sjetio da profesionalni rezultat može - zašto ne? - i koštati puno para.

Krasno napisano.I moram priznati da me ovo spominjanje silnih domestosa i inih sredstava nagnalo da promislim hoću li ubuduće prozivati analognu fotografiju ne-ekološkom.

Ali što jest-jest.Fotografija nije fotografija dok se ne prenese na papir.Odmah se sjetim dana kad sam iz foto-studija donio fotografiju 20x30cm,koja je bila izrađena po onom "izravno iz kamere" i dojam mi je bio kao da boje i pikseli na njoj viču "hoćemo još"! Većeg formata naravno.

A o trajnosti da spomenem kada je moj otac prije par godina donio 2 stare kutije u kojima su bile staklene negativ-ploče snimljene tko zna kad.Format cca 10x15(da ne lažem sada),ali tako lijepo sačuvane da su se i nakon tih barem 80-ak godina(sudim po detaljima rodnog mjesta) mogle izraditi odlične slike(fotografije).

Besmisleno je pitati tko će nakon 40 godina moći odnijeti neki HDD negdje na razvijanje.

Volio bi da mi netko pokaže veliku tonski bogatu sliku digitalno snimljenu i otisnutu na dobrom papiru koja će imati onu tonsku finoću koju ima kemijski fotopapir. Svaki dan gledam usporedo stare velike slike od 1 m i nove iz dobrih Epsona, ali one stare imaju neku finoću koju nikako ne postižem na inkjetu. Isto tako mi niti jedan offset tisak (kakav god da je duplex) nije poput bakrotiska. Za mene digitalna snimanja imaju veliku prednost što se oštrina može dobivati slaganjem više slojeva (stacking), a to nikako ne ide ni sa kakvom malom blendom. I opet, pogled kroz tražilo 55 godina starog Rolleiflexa ima neki čar, možda privid mekoće i sažetosti kojega vidim na tatinim negativima. Zato, za izložbu od dobrih negativa samo fotopapir.

Nije bitna rezolucija, nego tonska raspodjela i odziv boja. Rezolucija služi za reklamnu prodaju.

Ne čini li vam se možda, a imam osjećaj da je to gotovo pa pravilo, da se fotografijama uslikanim digitalcem traži dalka u jaju, dok je analogiji sve oprošteno jer analogija ima dušu. Znaš, svak može uzet digitalac i škljocat, a analogiju samo umjetnici koriste pa automatski svaka ta fotografija vrijedi više.

Meni je mutna fotografija - mutna fotografija, loša fotografija je loša fotografija bez obzira kako i na čemu je nastala.

Lijepo mi je na zinu čitati rasprave ovog tipa. Ne pravim neke velike razlike niti mislim da je netko umjetnik samo zato što koristi analognu tehnologiju. No, ne želim biti licemjeran. Digitalnoj fotografiji privukle su me u prvom redu tri prednosti: komocija, ekonomičnost i praktičnost. Ne moram mijenjati film nakon svakih 12, 24 ili 36 snimaka, na ekrančiću aparata mogu istog trenutka vidjeti greške u ekspoziciji, zavaljen u fotelju i s laptopom na koljenima prenesem ih i uređujem u vrijeme koje mi najviše odgovara, tj. kad imam slobodnog vremena i sve je MNOGO jeftinije.

S druge strane prilično su mi i ograničene mogućnosti instaliranja labosa u stanu. Točni su i argumenti kako je dobra fotografija dobra fotografija bez obzira na medij koji je korišten, a na to se mogu onda nadovezati i sve silne priče o megapixelima.

Iskreno, jedva čekam da u potpunosti osposobimo labos u fotoklubu ( nedostaju samo neke sitnice - sigurnosno svjetlo, posude, papir i kemija. Nadam se da ću onda vrijeme provedeno na sastancima kluba ponekad iskoristiti i za razvijanje filma i poneke fotografije. Jer jedino potpuni analogni postupak ( bez digitalizacije negativa ) ima mi smisla.

Digitalna fotografija nezaustavljivo napreduje, ali još uvijek nije dostigla ono o čemu Sokol govori ( a mi živimo danas, a ne sutra ). Niti jedan digitalac nije uspio ponoviti fotografije Ansela Adamsa - tehnički gledano. To jesu nijanse, ali nama su upravo nijanse bitne.

Da li bi se bavio analognom fotografijom da mi vrijeme i novac nisu presudni - DA.

I na kraju, ne kod svih, ali kod nekih ljudi koji se bave analogijom, cijenim ne nostalgiju, već hrabrost, volju i težnju ka izvrsnosti.

Moram priznati da sam više nego ugodno iznenađen tonovima i načinom komunikacije na ovoj temi. Ovako bi tebalo uvijek.

Mišljenje o temi sam rekao. Najvažnije je da se okupljamo oko nečeg lijepog i nadasve kreativnog, a svatko sukladno mogućnostima (vremenskim i financijskim) te svojim talentom, oplemenjuje ovu divnu granu umjetnosti bez obzira na kojemu mediju radio.

P.S. Izgleda da su biometeorolioške prilike povoljne!

:-)

mi mladi nismo adekvatni da komentiramo u tom podrucju :) Samo cu reci da vas podrzavam i cijenim ljude koji drze do cuvanja nekih stvari.

Takoder, volio bih sam nauciti vise o analogiji, razvijanju sto 35mm pa i vecih formata.

Digitalne i tradicionalne tehnike se (umjesto izraza "analogno" koji mi je malo nezgrapan), isprepliću na često nepredvidiv način. Ne znam koliko su vam poznate platinotipije; proces izrade monokromnih fotografija iz negativa kontaktnim kopiranjem, utemeljen na kemiji željeznih oksida i izloženosti UV-zračenju. Umjesto srebra u emulziji za papir je platina, - vrlo, vrlo pojednostavljeno. Papir se premazuje emulzijom i nakon sušenja se, sa negativom postavljenim preko papira izlaže jakom izvoru UV-zračenja, tradicionalno, jakom suncu (UV lampe se također koriste, pogotovo zimi). Sada dolazimo do uvodne Sokolove teme o velikim formatima filma; proces je takav da nije moguće staviti negativ u masku za povećavanje - ako hoćeš platinotipiju 4 x 5 inča, negativ mora biti iste veličine. Stvar drži vodu do 8 x 10 inča, jer je relativno jednostavno nabaviti kameru tog formata. Ali fotke 50 x 75 cm? Jedino riješenje je uvećanje negativa do željene dimenzije. Imao sam priliku izrađivati kopije negativa velikog formata i ne pada mi na pamet ubuduće pokušavati slično, pokušajte sami u kućnom labu, pa mi javite kak vam se sviđa...

Dakle već ovdje skače cijena tradicionalne fotografije ovog tipa. No, kako je za izradu platinotipija potrebnan vrlo kontrastan negativ (iz normalno razvijenog ne može se izraditi), došlo se do toga da je kopiranje i izrada kontrastnog velikog negativa puno lakša, brža i jeftinija uporabom digitalne tehnologije (scanneri, itd...), pa čak i fotke snimljene dgitalnim fotoaparatom mogu biti otisnute na platini. I to jako dobro.

Inače, fotke iz digitalnog formata izrađujem na "Satin" papiru; štos je u tome da se , obzirom na strukturu emulzije, boje iz pisača ne upijaju prebrzo nego se prije potpunog sušenja malo preliju jedna preko druge. Zato fotka ne izgleda "digitalno" nego podsjeća na fotografije izrađene na kvalitetnom kolor-papiru iz najfinijeg negativa...

Ovo nas opet vraća na ideju da je važno fotografiju uvećati i prezentirati na nekakvom zidu ili u portofoliju, manje je važno čime je snimljena.

P.S. Drago mi je da se svi na ovom sajtu ponovo vole, teku mi suze radosnice, šmrc...

Mir ljudima dobre volje. Za digitalno nastrojene evo svježeg primjera kamo to ide: 41 Megapixel Compact Camera

ŽIVJELA ANALOGIJA :)

Razvijanje kolor filma 4x5 incha u Düsseldorfu košta 2,50 EUR bez MwSt-a i poštarine.

ma, velim vam :

prizemlje + cvijeće na prozoru + ljeto + sunce + čim više parkanih auta pred zgradom + prazni bijeli (po mogućnosti čisti) zidovi...

ko to more platit?... ;-}

Mali izbor iz zadnje serije 4x5 dijača razvijenih u kućnoj režiji, 100% ručno:

Analogna fotografija je drugačija od digitalne, slika CRT monitoru je durgačija od plazme, plazma je drugačija od LCD, a to je sve drugačije od LED, mehanički sat je drugačijji od digitalnog, avion propelerac je drugačiji od mlaznog, telefon na brojčanik je drugačiji od smartphonea......

Što znači drugačiji? Bolji?? Pa i ne baš.

Već sam u više navrata trvdio da oni koji su "zapeli" u analognom svijetu to rade isključivo iz subjektivnih osjećaja,a nikako iz objektivnih razloga.

Argument da je analogna fotografija drugačija stoji, ali samo u činjenici da je drugačija. A i tu postoje razne mogućnosti obrade da ta razlika postane jedva primjetna.

Digitalna fotografija je apsolutni napredak za fotografiju iz činjenice da je ona sada dostupna gotovo svakome i da se njome mogu zabavljati i oni kojima je prije bila nedostupna, tako da su se "otkrili" i mnogi talentirani pojedinci, te se značajno povećao broj dobrih fotografija. Možda to neke smeta, jer danas svaki "sroljo" može i zna fotografirati, a "nekad smo mi morali ovo i ono.." Ti mladi! Kud taj svijet ide!

Je, ima i hrpa snapshotova, ali meni je bitan onaj prvi broj. Broj dobrih fotografija, a tih ima sve više i konkurecija je velika. Danas se treba dobro potruditi kako bi bili originalni i zanimljivi.

Kako god, na film se ne bih vratio nikada, jednako kao što volim voziti automobil, a ne biti u kočiji.

eo priznam da sam napokon nekaj forumskog sa guštom pročitao.... napokon nekaj dubljeg a ne samo pusta, suhoparna tehnologija i best buyevi....

Slažem se sa filmom. Čovjek koji me uputio na krivudavi put učenja i kojim još trapkam, često u mraku, je radio sa Leicom i Hasselbladom i imao mali lab u podrumu. I ja sam počeo sa filmom i sve je više manje šljakalo dok sam bio u Njemačkoj.

A, onda sam se vratio na HR standard i odjednom mi se nakupilo. U većem gradu se još i da, ali provincija je nešto sasvim drugo.

Nisam mogao do filma koji sam htio, nitko mi nije htio razviti CB rolu, kad bi mi razvili film u boji znalo se dogoditi da negativ pokazuje više od fotografije pa mi je na fotki falio dio nečijeg stopala npr...

Ubijalo me što moram kupovati sve - baterije, film, razvijanje filma, fotografije. Tako se nije moglo vježbati bez bankrota.

Digitalna hiperprodukcija je loša ako se sva objavljuje. Meni je ta ista hiperprodukcija poslužila za vježbu bez troškova ili unutar već postojećih (punjač za bateriju, računalo i sl.) Tako se učiš. Radeći. Moja Minolta je koštala 14.500 KN kad se pojavila na tržištu, a ja sam je uzeo (debelo) rabljenu za 2000kn - 2011 godine. Sa dva stakla sa filmske Dynax 4 i sa jednim staklom sa digitalne imam raspon od 19-300mm i radim. Zato što mogu bilo kada uzeti sve to i ići fotografirati bez razmišljanja o tome tko će me sve pokušati 'oderati' za 300+ fotki koje ću napraviti učeći neku tehniku ili jednostavno vježbajući rukovanje tijelom bez gledanja ili bilo što drugo...

Digitalija mi je donijela to da ne trebam skupu kemiju ni prostor ni papir ni povečivač ni posude ni kvačice ni ništa od onoga što je esencijalno za film.

U PS-u se trudim koristiti se tehnikama iz tamne komore. Dodge and burn i sl. ND filter mi ne treba jer ga mogu dodati u računalu. Opet ušteda. Crop. Sad više nikada neću biti žrtva lošeg kadra, a ako jesam nikoga ne mogu okriviti nego sebe, ali tako se uči...

I da ne tipkam u beskraj, digitalija ima nedostataka, ali film ima jedan koji ja jednostavno ne mogu preskočiti ni zaobići. Cijena. Baviti se filmom , za mene je značilo samo jednu stvar-neću se baviti fotografijom uopće jer nemam odakle. Digitalno doba me spasilo da mogu imati hobi koji me ispunjava i koji mi dopušta kreativno i umjetničko izražavanje, sve u vrlo malom i jeftinom prostoru moga računala. A, ako netko misli da digitalna fotka nije stvarna i da nema dušu, neka si misli što hoće. Moje fotke imaju dušu jer su s dušom stvarane.

Fotografiranje aparatom bez autofokusa je čarolija, razmišljanje o tipu filma koji ćeš koristiti također, razmišljanje o svjetlu, kompoziciji. Strpljenje, odmjerenost, odlučujući trenutak. Miješanje kemikalija, razvijanje filma, pranje, sušenje - ništa od toga u fotografiji nije vrijednije. Povećavanje na papir kao vrhunac nečega što se zove kreativni proces. Kreativni proces. Za to vrijeme korisnici digitalnih aparata nastavljaju pritiskati svoju omiljenu tipku - "delete"...

Analogija ce umrijeti. Bez obzira na nostalgiju i dobra stara vremena.

Zivot ide dalje i show must go on.

@Sokol, ti si pravi romantik :)

Niti meni se ne sviđa činjenica da umjesto kvalitetnog sve pretvori u pristupačno, jeftino i masovno.

Nažalost, ne dolazi tolika velika masa analogaca (:)) koji bi podržali te manufakture. Manufakture nastaju jer imaju smanjen trošak proizvoda i specifičniju namjenu, te kapacitet dovoljan taman koliko tržištu treba. To što se otvaraju manufakture nažalost nije pokazatelj razvoja nego umiranja proizvoda.

Na kraju, svi smo imali i imamo svoje vrijeme i mjesto pod suncem.

filmska vrpca još uvijek ne ide nikud. ponešto o toj tematici govore neki od najvećih svjetskih direktora fotografije i redatelja u ovom filmu.

to što kompanije poput kodaka više ne ostvaruju abnormalne profite, pa si sve nešto razmišljaju kako bi oni van iz tog posla, to je drugi par rukava... pa fotokemika je radila do prije godinu dana ;)

vratimo se na film ... ameri planiraju digitalizirati sva kina do kraja 2015. i sada su na 50%, ali što je sa tržištima poput npr. indije?

" India is the world's largest producer of films.[18][19] In 2009, India produced a total of 2961 films on celluloid, that include 1288 feature films.[20] " ... ovo također znači jako puno kopija za kino distribuciju u zemlji od 1,200,000,000 stanovnika.

Slažem se da će opstati, ali da je visoki format jedino što će se koristiti za priznate publikacije mislim da nisi u pravu. Kvaliteta i tehnologija je danas toliko napredovala da jedan senzor u FF fotoaparatu parira medium format leđima (mislim na D800), a pitanje je vremena kada će senzori imati sve veći i veći dinamčki raspon.

Mene više smeta činjenica što jako mnogo fotografa koji fotografiraju danas film misle da baš zbog tog procesa koji se mora proći da se fotografija okine, njihove fotografije tipa ograde ili kvake vrijede više. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, poštujem sve fotografe, ali umjetnička vrijednost rada se ne mjeri u veličini filma, senzora. Mjeri se u ideji, težini postizanja te ideje i završnoj realizaciji.

S tim da sam pročitao jednu rečenicu tipa: "Nekada su fotografi bili kemičari, danas su umjetnici" I tu se slažem, osobno sam više puta planirao ući u filmsku fotografiju, ali baš zbog nedostatka vremena da naučim procese razvijanja, nikada se nisam tome baš posvetio. Lakše mi se fokusirati na ideju kada znam da me svaka fotka koju okinem ne košta određeni iznos, kada mogu isprobavati i vidjeti to što sam okinuo na ekranu.

U potpunosti se slažem da fotografija koja je isprintana, ima puno bolji osjećaj i vrijednost i da, osobno printam fotografije baš zbog tog razloga. Obožavam fini papir držati u rukama i biti zadovoljan s time što sam napravio.

Da li sam ja nešto krivo shvatio kada sam negdje pročitao da je "Contrast ratio" koji se kod monitora kreće oko 1000:1 pa naviše kod papira negdje oko 100:1 ?

Ako je ovo istina, gdje ili na čemu mogu vidjeti tu silnu prednost velikog formata?

@elvis potaknut tvojim postom malo sam njuškao i našao da je na sjajnom papiru contrast ratio do 200:1, a na monitorima preko 1000:1.

Razvidno je da se na papiru ne može vidjeti bilo kakva prednost po tome pitanju.

Međutim ako se koriste dijapozitivi onda se mogu vidjeti sve kakrakteristike filma. Dobre i loše.

Osobno, nisu su mi nikada legli dijapozitivi.

Danas se bez problema fotka sa iso 800 i 1600, a šum na takvim fotkama je minimalan.

Sjetimo se kako su izgledale fotke na iso 800 na filmu, koliko su takvi filmovi koštali i gdje su se mogli nabaviti. Iso 1600 nisam imao prigode nikada ni vidjeti.

Zapravo, ozbiljna izložba s monitorima umjesto papira je prilično dobra ideja. :)

I da, ako je cilj snimanje pejzaža na rezolucijama koje idu nebu pod oblake, zašto ne jednostavno koristit shiftanje i stitchanje? Možeš dobit rezoluciju koliku god želiš. :)

Čekaj, ne razumijem zašto shift/stitch nije ozbiljno fotografiranje pejzaža?

Kakav jedan trenutak u vremenu kad radiš na tako niskim ISO vrijednostima i pretpostavljam većim f brojevima, kolike ti onda traju brzine zatvarača? A nije ni da je to neka akcija pa da ti nešto može uletit u kadar.

I ne govorim o gigapanoramama koje služe za pokazivanje moći na internetu beskonačnim zumiranjem, govorit o jednostavnijim primjenama. Npr. Alpa 12 XY ili Hasselblad koji pomiče sam senzor unutar tijela. To nije za gigantske panorame, nego on 50MP senzor pomakne par milimetara ovamo i par milimetara onamo i dobije 200MP fotku. Ne vidim koja je razliku u "hvatanju trenutka" između jedne ekspozicije na npr. ISO 50 ili četiri na ISO 200, uz istu blendu naravno. I što je uopće tako posebno u hvatanju trenutka? Pa nije da se fotka sport. :D

Ne znam, osobno ću uvijek umjetnost cijeniti po ideji, poruci koju ona prenosi, emocijama koje izaziva. Tehnička izvedba ideje mi je u drugom planu, a savršena tehnička izvedba loše ideje mi je pri dnu. "Fotografija kvake" kako je netko već rekao ili pejzaž jako sličan sto drugih koje sam već vidio meni će biti prilično bezvrijedni, pa makar bili napravljeni velikim formatom u rezoluciji ekvivalentnoj milijun megapiksela i s dinamičkim rasponom istim kao onaj ljudskog oka. Neki snapshot sa užasnom kompozicijom i svjetlom, ma može biti i mutan što se mene tiče će mi biti sto puta bolji. Samo ako sadrži originalnu i dobru ideju. :)

@ZmajPapagaj, desetke i desetke tisuća eura koštaju te alpe i haselbladi,

@Sholky, za shift i stich opet treba snimiti više kadrova i složiti u jednu fotografiju, ne možeš snimiti jednu fotografiju i gotovo, Alpe i Hasselbladi, su sve samo ne oprema za jednostavnu primjenu, je da je uglavnom s njima jednostavno rukovati, ali nikako nisu za jednostavnu primjenu. Da li si vidio negdje fotografiju pejzaža sa Hasselbaldom 4x50 MP, i za cijenu tih alpa i Hasseblada može se napraviti carstvo velikog filmskog formata, kojemu te Alpe i Hasselbaldi ne mogu niti prismrditi. A tko što više cijeni u umjetnosti to je čisto osobna stvar i to su ukusi o kojima se ne raspravlja, recimo ja ne bih dao jednu fotografiju Ansela Adamsa, i to možda onu neku koja mu nije uspjela, da mi baš netko tisuću puta daje cijeli opus Bressona. Netko vidi ideju i poruku u samo jednom malom djeliću, detalju iz prirode, a netko u gelederima, hidrantima i pločnicima punim ljudi. Ukratko, netko zna čitati ideje i poruke u prirodnim motivima, a netko u spontanim ili režiranim ljudskim instalacijama. Međutim ovdje nije u tome riječ, ovdje je riječ o prednosti velikoformatnog filma nad digitalnom fotografijom u nekim područjima fotografskog izražaja. :)

I onda je pao veliki meteor i pobio sve dinosauruse!

:-P

Digitalna fotografija ima mnoge prednosti u odnosu na analognu, a glavne su, IMHO, jednostavnost, brzina i cijena (po snimku). Mislim da su rasprave digitalno vs. analogno u smislu tehničke kvalitete prilično passé.

Meni se velikoformatna fotografija sviđa ponajprije zbog karaktera, a ne toliko zbog tehničke kvalitete slike. Sviđa mi se prostornost, mala dubina polja i veliko bogatstvo tonova portreta. Primjeri se mogu vidjeti recimo ovdje . Netko će u tome vidjeti nešto posebno, a netko ne...;) Spram fotografija s negativa velikog formata, digitalija mi se redovito čini prenabrijana i preumjetna, ali to ne znači da se digitalnom tehnologijom ne mogu dobiti dobre, lijepe i ugodne slike... Moram priznati da kad vidim (svoju ili tuđu) dobru digitalnu fotografiju, najčešće pomislim "Uh, šteta što ovo nije snimljeno na film!".

U svakom slučaju, ukusi se razlikuju, a isto tako raspoloživo vrijeme i novac. Što se mene tiče, fotografiranje na veliki format je jako zabavno i nije mi žao potrošiti prosječno 3-4 sata za jedan ili dva snimka (postavljanje opreme, fotografiranje, pospremanje opreme, razvijanje filma, sređivanje fotolaboratorija) iako rezultati često budu ispod očekivanja i objektivno nevrijedni pokazivanja (pogotovo široj publici)...

Vrli prikaz MSU. :)

U čemu je razvijano ako se smije znati ?

Za one koji nisu znali, ovaj jedan slajd je "samo" 16xFF. 3:)

@pogled_u_bb, " [b A tko što više cijeni u umjetnosti to je čisto osobna stvar i to su ukusi o kojima se ne raspravlja, recimo ja ne bih dao jednu fotografiju Ansela Adamsa, i to možda onu neku koja mu nije uspjela, da mi baš netko tisuću puta daje cijeli opus Bressona. Netko vidi ideju i poruku u samo jednom malom djeliću, detalju iz prirode, a netko u gelederima, hidrantima i pločnicima punim ljudi. Ukratko, netko zna čitati ideje i poruke u prirodnim motivima, a netko u spontanim ili režiranim ljudskim instalacijama. Međutim ovdje nije o tome riječ, ovdje je riječ o prednosti velikoformatnog filma nad digitalnom fotografijom u nekim područjima fotografskog izražaja. :)[/b]

p.s. Oprema se može kupiti novce, a fotografske tehnike i vještine NE.

Bravo Mislav, mislim da je nakon tvoje zadnje rečenice svaka daljnja rasprava suvišna :)

Ideje i poruke su jedno, a ovaj topic je započet kao jedna sasvim druga tema, ponavljam to stoti put. Poruke i ideje su prisutne u svim vidovima vizualnog izražaja, u svim tehnikama, u svim vrstama kreativnog ili nekreativnog izražaja. To su dvije različite teme, koje ne treba miješati kao kruške i jabuke. Tako da ne možemo govoriti što je korak dalje ili korak bliže, korak naprijed ili korak nazad. To je isto kao da raspravljamo o prednostima punog hrastovog namještaja, nad ivericom, i onda se odjednom kroz temu počne provlačiti teza da nije bitno da li je namještaj od pune hrastovine ili od iverice, nego je bitan dizajn, ideja i poruka, mislim da ne bi baš išlo. :) To su dvije različite rasprave, dvije različite teme, koje nikako u ovom tipu rasprave ne idu skupa.

Nego zaista stoji što je rekao Pogled_u_bb, i nadopunio moju raniju tvrdnju : Međutim ovdje nije o tome riječ, ovdje je riječ o prednosti velikoformatnog filma nad digitalnom fotografijom u nekim područjima fotografskog izražaja.

na što je Pogled_u_bb rekao : " U tome je stvar, u nekim pak područjima fotografskog izražaja digitalna fotografija ima prednosti nad velikoformatnim filmom. Sva sreća da je fotografija majčinski širokogrudna i voli svu svoju djecu ;)

Dakle to je nešto što je prihvatljivo, a ne, kada se tvrdi da je film mrtav, da se treba pomiriti s "napretkom", da film treba zaboraviti u ropotarnici prošlosti, da je D800 stigao srednji i veliki format i ostale nebuloze, koje jednim djelom, raznoraznim metodama upravljanja mijenjem širokih masa, lansira korporativna marketinška mašinerija.

Film nije niti će ikada biti Mrtav

Razvijano je u Jobo 3010 bubnju.

O Bože, zašto je ovo opet na naslovnici????

:-/

Godisnjica posta.

I vrijeme kad.gole tete u obliku 01ca izazivaju fizicku reakciju sto rusi logiku sokola da virtualno nece nikad postati fizicko :)

Ja sam prilično pragmatičan kad je u pitanju razvoj fotografske industrije. Kao što sam nekada (a i još uvijek sam) bio fasciniran čudesima koje su se odvijale u fotolaboratoriju, tom magičnom kemijom putem koje je nastajala slika, tako sam jednako danas fasciniran tehničkim mogućnostima koje pruža digitalna tehnologija. Istina je da film i kemija imaju tu neku metafizičku dimenziju, za mane imaju i dodatnu nostalgičnu dimenziju jer sam imao tu sreću usvajati znanja o fotografiji kada digitalna fotografija još nije postojala i kada je bilo puno teže i zahtjevnije dobiti željene rezultate. I potpuno je krivo razmišljanje i nametanje samome sebi pitanja "što je bolje i što je vrijednije?". Kada se u sve uključi kreativni proces svakog pojedinca, na kraju se, i u slučaju klasične i u slučaju digitalne fotografije, dolazi do jednakog zaključka > ako iz obje vrste izričaja izostane kreativni proces, uzalud je svo vrijeme utrošeno na učenje i jednog i drugog. Ja sam isto čovjek sklon nostalgičnim razmišljanjima, ali sam jednako tako i svjestan da je kontraproduktivno razmišljanje u samo jednom ili samo drugom smjeru. Digitalna fotografija se direktno i logično nastavlja na filmsku fotografiju kao što se klasična fotografija logično nastavljala na slikarstvo. Uz poznavanje likovne umjetnosti (povijesti umjetnosti, umjetničkih pravaca, tehnika i sl.) puno je lakše usvojiti i fotografiju i njene "zakonitosti", te se razvijati kao autor. Jednako tako je elegantnije i lakše prijeći sa klasične na digitalnu fotografiju jer, kad se sve svede na zajednički nazivnik, princip je isti. To nipošto ne znači da je za biti kvalitetan autor potrebno detaljno poznavati laboratorijske tehnike i kemijske procese, ali je puno lakše shvatiti fotografiju (i samim time puno lakše realizirati istu). Znam dosta kvalitetnih autora koji nikada nisu probali raditi u tamnoj komori već isključivo rade digitalno, ali su zato likovno potkovani, prate film, poznaju povijest umjetnosti i sada tu dolazim do onoga što sam htio reći > potpuno je nebitno što koriste kao alat jer me rezultati zadovoljavaju. I u doba filma i razvijača su se radile loše fotografije, kao što se i danas rade kad je tehnika toliko napredovala. To što netko danas radi na film mene uopće ne fascinira, mene fascinira dobra fotografija. I sve to skupa dobiva puni smisao kada se stavi na papir.

@ariesZG, sa svim gore napisanim se slažem djelomično. S nečim više,s nečim manje. S ovim što si ti napisao se slažem u potpunosti. Kada fotografija bez obzira kako je nastala (analogno/digitalno) dođe na papir, ona je živa i postoji fizički.

Dodatak diskusiji nasao sam clanak naseg pokojnog clana (Mario Novak).

zanimljivo mi je koliko je puno zagovornika fotografije na papiru a fotografiju na ekranu malo tko istice. mislim da je tu na djelu pitanje kontrole. ako isprintamo 30x40, sanse su da je to optimalna skala itd za prezentaciju onoga sto smo vidjeli odnosno htjeli dalje prenesti. nad online slikom pak nemamo kontrolu. bilo bi fer staviti digitalnu sliku na prigodno izabrani monitor u prigodno odabranom osvjetljenju i okolini i tek onda poredjivati. neka super analogna ili promisljeno isprintana digitalna fotka replicirana na novinskom papiru (dalje od orginalnog idealnog habitata) takodjer najednom gubi car.

Velika zabavna stvar kod fotke na ekranu mi je efekt kada npr gledam nocnu scenu sa nadolazecim farovima i steknem dojam da mi svjetlo bljesti u oci. Ili recimo nocna scena sa neonskim znakovima koji 'svijetle'. obzirom da je fotografija ipak crtanje svjetlom, pod dojmom sam da je fotografija na ekranu 'doma'.

Sokole - Rade pozdrav !

Konkretno pitanje - jel možeš razvijati samo tzv. "sheet" film ( mislim na 4x5 i sl.) ili i rol film ( 120, 220 ) ?

sory na ovakvom "uletu" sa pitanjem...